Znamo ŠTO je zdravo. Zašto je onda promjena tako teška?

Od zdravstvene preporuke do stvarnog života

Znamo da nam koriste kretanje, dobar san i kvalitetna prehrana. No između preporuke i svakodnevice često se nađu posao, obitelj, umor i navike koje nije lako promijeniti. Kako u svemu tome pronaći mjesto za zdravlje?

Medicina životnog stila (MŽS) povezuje znanstvene spoznaje o zdravlju sa svakodnevicom. Njezinih šest međusobno povezanih područja čine kvalitetna, pretežno biljna prehrana s naglaskom na minimalno prerađene namirnice, tjelesna aktivnost, kvalitetan san, upravljanje stresom, socijalna povezanost i izbjegavanje rizičnih tvari. [1]

Danas i stručnjaci i pacijenti znaju puno o tome ŠTO pridonosi zdravlju. Pa ipak, znati ŠTO nije isto što i znati KAKO to znanje svakodnevno živjeti.

I upravo tu počinje pitanje koje me prati gotovo cijeli profesionalni život: KAKO?

Šetnja u društvu može spojiti kretanje i socijalnu povezanost. Ilustrativna fotografija: Johannes Plenio / Unsplash.

Od preporuke do stvarnog života

Informacije, preporuke i stručne upute važne su - ali - same po sebi često nisu dovoljne da bi se ponašanje dugoročno promijenilo.

Osoba se nakon pregleda, savjetovanja ili edukacije vraća u svoj stvarni život. U obitelj. Na posao. U svoje odnose, obveze, dnevni ritam, stare navike i okruženje. I upravo tamo počinje pravi test promjene.

Netko može dobro znati da bi trebao više spavati, ali njegov radni i obiteljski ritam to otežava. Može razumjeti važnost tjelesne aktivnosti, ali ne uspijeva pronaći oblik kretanja koji se može uključiti u svakodnevicu. Može dobiti kvalitetne preporuke o prehrani, a zatim se vratiti u obitelj u kojoj se hrana kupuje, priprema i jede prema sasvim drugim navikama.

Problem zato nije uvijek u nedostatku znanja. Između onoga što znamo da pridonosi zdravlju i onoga što uspijevamo dugoročno živjeti postoji prostor u kojem se promjena uspijeva održati - ili se vraćamo starim obrascima.

Navike žive u sustavu

Promjena životnog stila ne događa se u vakuumu. Čovjek nije otok.

Na naše ponašanje ne utječu samo znanje, motivacija i snaga volje. Na prehranu utječu obiteljske navike, dostupnost hrane i radni ritam. Na san utječu posao, obiteljske obveze i stres. Na kretanje utječu vrijeme, prostor i ljudi s kojima živimo. Na upravljanje stresom utječu odnosi, svakodnevni zahtjevi i resursi kojima raspolažemo.

Prehrambene navike oblikuju se i kroz kupnju, pripremu hrane i obiteljski ritam. Ilustrativna fotografija: THLT LCX / Unsplash.

Zato osobu ne možemo promatrati odvojeno od sustava u kojem živi. To ne znači umanjivati osobnu odgovornost. Znači razumjeti što promjenu podržava, a što je otežava - i ne svoditi stvarne prepreke na „nedostatak volje”.

Jedan od okvira za razumijevanje ponašanja jest model COM-B, koji razmatra sposobnosti osobe, prilike koje pruža okruženje i motivaciju. Takav okvir pomaže razmotriti ne samo što osoba zna i želi nego i što može učiniti te što joj okolnosti omogućuju ili otežavaju.[2]

Možda nam ne treba još više savjeta

Liječnik poznaje medicinu, nutricionist prehranu, kineziolog kretanje. Fizioterapeut, psiholog i farmaceut donose druga znanja i iskustva. Svatko od njih ima svoju ulogu, a stručno znanje ostaje temelj rada.

Ipak, susret s čovjekom brzo pokazuje da poznavati sadržaj preporuke nije uvijek dovoljno za njezinu primjenu. Zato uz pitanje „ŠTO je za ovu osobu stručno utemeljena preporuka?” postaje važno pitati: „KAKO joj pomoći da je primijeni u vlastitom životu?”

Tu se mijenja i razgovor sa stručnjakom. Važni postaju slušanje, postavljanje pitanja, zajedničko definiranje realnih ciljeva, prepoznavanje prepreka i praćenje onoga što se događa kada osoba pokušava nešto promijeniti.

Promjena se ne radi umjesto osobe, nego s osobom. Takav pristup podupiru i smjernice NICE-a, koje ističu dogovorene ciljeve, planiranje, praćenje i primjerenu socijalnu podršku. [3]

Mali koraci nisu mala promjena

Kada govorimo o zdravlju, lako je postaviti velike ciljeve: više ću se kretati, bolje ću jesti, bolje spavati, smanjiti stres. Ali svakodnevni život rijetko se mijenja jednom velikom odlukom.

Ponekad održiva promjena počinje drugačijim dogovorom u obitelji. Deset minuta kretanja koje osoba doista može ponavljati. Promjenom jutarnje ili večernje rutine. Prepoznavanjem situacije koja pokreće staro ponašanje. Uključivanjem osobe koja može pružiti podršku.

Za osobu koja se malo kreće desetominutna šetnja može biti jedan od mogućih početaka, ovisno o zdravstvenom stanju i mogućnostima. To je primjer, a ne univerzalna preporuka niti zamjena za ukupnu preporučenu tjelesnu aktivnost. Svjetska zdravstvena organizacija naglašava da je nešto tjelesne aktivnosti bolje nego ništa.[4]

U istraživanju Lally i suradnika sudionici su ponavljali odabrano ponašanje u istom svakodnevnom kontekstu. Razvoj automatičnosti razlikovao se među osobama, a propuštanje jedne prilike za ponavljanje nije bitno poremetilo proces u tom istraživanju. Ti nalazi ne određuju univerzalan rok za usvajanje navike.[5]

A zatim promatramo: Što se dogodilo? Što je funkcioniralo? Što nije? Što možemo promijeniti? Promjena tako postaje proces učenja i prilagodbe, a ne ispit discipline.

Bilješke za osobni osvrt na iskustvo promjene. Ilustrativna fotografija: lilartsy / Unsplash.

Što bi moglo funkcionirati upravo u vašem životu?

Sljedeća pitanja mogu poslužiti kao polazište za osobni osvrt i razgovor sa stručnjakom. Ne nude unaprijed zadan plan, nego otvaraju prostor za razmatranje onoga što vam je važno i izvedivo:

1. Što biste vi željeli promijeniti i zašto vam je to važno?

2. Što u vašem svakodnevnom životu tu promjenu podržava, a što je otežava?

3. Koji bi mali korak za vas sada bio stvarno izvediv?

4. Tko ili što iz vašeg okruženja može pomoći da taj korak postane lakši?

5. Ako ste već pokušali nešto promijeniti, što vam je to iskustvo pokazalo – što je funkcioniralo, a što nije?

6. Što biste, na temelju tog iskustva, sljedeći put napravili drugačije?

Cilj nije pronaći savršen plan, nego kroz pokušaj, iskustvo i prilagodbu pronaći način promjene koji može živjeti u vašem stvarnom životu.

Od znanja prema promjeni

Ako želimo da znanstvene spoznaje postanu dio svakodnevice, nije dovoljno razumjeti samo ono što bi osoba trebala promijeniti. Potrebno je razumjeti i njezine odnose, obrasce, resurse, ograničenja i okruženje.

I zato vjerujem da će uz razvoj znanja o tome ŠTO pridonosi zdravlju sve važnije postajati i znanje o tome KAKO podržavati čovjeka u procesu promjene. Ne kako bismo ljudima davali još više savjeta, nego kako bismo im pomogli da ono što znamo o zdravlju mogu živjeti u stvarnom životu.

Jer pravi izazov nije samo znati ŠTO pridonosi zdravlju. Pravi izazov je — KAKO to znanje pretvoriti u život.

Tekst je edukativan i ne zamjenjuje individualnu zdravstvenu procjenu ni liječenje. Promjene prilagodite zdravstvenom stanju; propisanu terapiju nemojte mijenjati bez dogovora s liječnikom.

Literatura i izvori

1. American College of Lifestyle Medicine. What is lifestyle medicine? Pregled područja i šest stupova MŽS-a.

2. Michie S, van Stralen MM, West R. The behaviour change wheel: A new method for characterising and designing behaviour change interventions. Implementation Science. 2011;6:42. doi:10.1186/1748-5908-6-42.

3. National Institute for Health and Care Excellence. Behaviour change: individual approaches. PH49. 2014. Preporuke 7–10.

4. World Health Organization. Physical activity. Informativni pregled, 26. lipnja 2024.

5. Lally P, van Jaarsveld CHM, Potts HWW, Wardle J. How are habits formed: Modelling habit formation in the real world. European Journal of Social Psychology. 2010;40(6):998–1009. doi:10.1002/ejsp.674.

   
   

O autorici

Jelica Popić, dr. med., liječnica je i psihoterapeutkinja te osnivačica Učilišta Lovran – Medical & Wellness Academy. Profesionalno se bavi promocijom zdravlja, medicinskim wellnessom i obrazovanjem odraslih, s interesom za sistemski pristup i komunikaciju u podršci promjeni ponašanja.

Za objavu uredio i dopunio izvorima: Maks Luka Šenjug, dr. med. Članak nije promotivan; poveznica na ustanovu navedena je kao dio biografije autorice.